Brica sa pečatom “Dužijanca” namenjena je najvišim gostima i gradskim funkcionerima. Samo najveći BITNICI dobili su ovaj nožić čija je izrada na nivou onih čuvenih švajcarskih. To su rekli svi bičkaši koji su imali u ruci ovu bricu. Takvih nema na vašarima. Što je Hattori Hanzo u filmu Kill Bill – najveći majstor za izradu samurajskih sablji, to je za bricoše Nađ Pal Karolj iz Ade.
Za onog ko nije upućen – ono što je samuraju katana, za Bunjevca je brica. Kažu da ćete Bunjevca prepoznati na plaži lako, jer on i sladoled jede bricom.
Stare fotografije subotičkih ulica s kraja sedamdesetih i početkom osamdesetih, otkrivaju da su lokali u centru grada i pasažima još dobrim delom bili zauzeti zanatskim radnjama. Ko još pamti te lokale, setiće se mračnih prostorija, skromnih izloga i unutrašnjosti koja je starila zajedno sa majstorima.
Nekoliko preostalih, poput korpara kod gimnazije ili majstora za predmete od drveta u Matije Gupca, opstaju još više iz sentimentalnih razloga a manje iz ekonomskih. U punom broju su u centru grada ostali zlatari. Ko nema interesovanja za nakit, iznenadio bi se kada bi izbrojao sve zlatare u Štrosmajerovoj, Rudiću i Borovo ulici.
Rudić ulica
Borovo ulica
Matka Vukovića
Štrosmajerova
Trg žrtava fašizma
Bato, globalizacija i kapitalizam ce nas sve pojesti
Odseci krisku hleba, sira, sunke ili slanine, Svajcarskim dzepnim nozem, koji je inace u stvari namenjen i proizveden za potrebe Svajcarske vojske ili Bunjevackom bricom, koja i nije samo Bunjevacka nego postoji na potezu sve od Panonije pa do Alpa i to onih Francuskih je mnogo teze i komplikovanije. Pojavljuje se pod raznim nazivima, brica, Brotzeit messer ili u Fracuskoj Lagiole. Dakle brica i Svajcarski dzepni noz su dve potpuno razlicite stvari. Smisao „Svajcarca“ je u njegovoj multifunkcionalnosti dok je brica iskljucivo namenjena za secenje hrane i eventualno moze da posluzi i kao hladno oruzje (a koji noz to ne moze?) Brica i njene ostale Evropske sestre imaju idealnu formu za odseci komad sunke ili slanine, negde pri rucku ili dorucku za vreme poljskih radova. po pravilu su sve na preklop jer tako bolje i bezopasnije stanu u dzep i komotnije se mogu stalno nositi uza sebe. Dzepni noz je nesto sto stalno nosim kod sebe, bez obzira da li u dzepu od farmerki ili vecernjem odelu. Mog Svajcarca nosim vec preko 45 godina. Dobio sam ga za rodjendan od jedne devojke za koju jos tada nisam znao da je moja buduca supruga i od onda ga stalno nosim uza sebe. Pre par godina sam ga negde zaturio (pao mi je u garazi) i tih dana sam se osecao kao da sam izgubio nekog ko mi je rod rodjeni. Kada sam ga nakon par dana ponovo nasao mojoj radosti nje bilo kraja.
Stari zanati izumiru. U stavri izumire potreba za njima. Pojavom automobila poceli su da izumiru potkivaci konja. Za njih je bilo sve manje posla i u nekim delovima sveta ih jednostavno vise nigde nema. Medjutim ni automobila, barem ne u dosadasnjoj formi uskoro takodje vise nece biti i verovatno ce zanat automehanicara/ mehatronicara doziveti neku potpunu metamorfozu i niko ga vise nece moci prepoznati u njegovom nekadasnjem obliku. Ko je danas u stanju da popravi jedan klasicni mehanicki fotoaparat. Ko danas od dece koja imaju smartfone zna kako izgleda foto laboratorija sa mirisom/smradezom razvijaca i fiksira. Sa elektricitetom je dosao i zanat elektricara. Elektricari su nekada bili bravari, bravari poticu od kovaca a kovacki zanat je majka svih metalopreradjivackih zanata. Potsetimo se da su nekada na gradjevinskim radovima bile na desetine i stotine radnika. Danas jedva da vidimo zivog coveka na gradjevini. Pri poljskim radovima je takodje isto. Za kraj bih imao jedno pitanje. Ja znam odgovor ali bi me cisto zanimalo da li jos neko zna sta je na naslovnoj fotografiji clanka? Naravno to je reljef Gradske kuce, ali zasto je napravljen i cemu je sluzio – pitanje je sad.
Szabadka turista botjelvény
@ Lansky
Bingo!
Da vi to znate bilo je i za ocekivati. Trebalo je ipak malo sacekati i videti rezonancu publike.
Brica je bunjevačko lično naoružanje. 🙂
Kao dete sam rado i sa posebnim interesovanjem posmatrao Suboticke kubikase kada bi seli da doruckuju. Obicno u desnoj ruci brica, tanko usko i dugacko secivo sa drskom u svim mogucim varijntama, sedef, plastika, metal, drvo itd. Njome bi elegantno otsecali komade slanine hleba luka paradjza i sveze paprike koje su sve zajedno virtuozno drzali u saci leve ruke. Nima nije trebao ni sto niti stolnjak. Dovoljne su im bile dve zdrave ruke i dve sake velicine osrednje lopate. Koliko god njihovo uzimanje hrane na prvi pogled izgledalo prosto i primitivno, ono je ipak imalo neku svoju etikeciju, red i kulturu, samo njima poznatu i koja je vazila samo u njihovom socijalnom stalezu.Nositi bricu u dzepu nije dovoljno. Sa njom treba znati i baratati.