Sama ne bih stigla daleko

Kažu da postoje ljudi koji misle da je bilo koja forma hendikepa zarazna. Istovremeno postoje ljudi koji mešaju invaliditet, ograničenost u pokretima sa mentalnim bolestima i invalide smatraju „ludima“. Kristina Ovari od svoje sedme godine ne ume da hoda. Prema njenim rečima, život osobe u invalidskim kolicima u Subotici nije jednostavan; skoro nigde ne može da ode sama, bez pomoći.

Invalidska-kolica

– Bila sam zdrava do svoje četvrte godine; tada me je uhvatila neka malaksalost i stalno sam padala. Išla sam na razna ispitivanja, da bi na kraju lekari u Beogradu dijagnostikovali distrofiju mišića. Uzimala sam dosta lekova, ali sam tada još bila u stanju da hodam. Na Paliću sam išla u obdanište, ali kada smo se odselili kod bake u Nosu i kada sam krenula u školu slomila sam nogu. Bila je banalna nezgoda, okliznula sam se na neku najlon-kesu. Nakon toga nisam mogla potpuno da ozdravim, doktori su me savetovali da ne opterećujem nogu kako je ne bih ponovo slomila. Bila sam mala, stalno sam se kretala pa sam počela sam puzati, a moji mišići su se suzili. Rezultat je taj što danas mogu da se krećem, ali ne mogu da ispružim nogu i ne mogu da stojim.

– Da li si završila školu?

– Mama me je vodila na nastavu. Više razrede sam pohađala u Hajdukovu, čiji nam je gradonačelnik pomogao u nabavci invalidskih kolica. Ta kolica su bila u školi. Moji roditelji su tada već odustali od doktora. Vodili su me kod raznih stručnjaka narodne medicine, ali su svi bili veoma skupi, a vidljivu pomoć mi niko nije mogao pružiti. Prestale su terapije, polako su svi prihvatali ovo stanje. Tokom devedesetih godina i nije bilo nekih mogućnosti. Nakon završetka osnovne škole nisam mogla da nastavim sa školovanjem; nema ni jedne škole u kojoj nema barem tri sprata. U Novom Sadu, u Beogradu i u Budimpešti postoje specijalne škole za invalide, ali se nisam osećala dovoljno samostalno da odem više stotina kilometara daleko od svoje porodice. Nisam baš ni volela učenje; bila sam prosečan đak, profesori su mi uvek davali bolje ocene jer su saosećali sa mnom.

– Kako ti protiču dani? Da li kao invalid možes bilo gde stići u Subotici?

– Sama sam do četiri popodne kod kuće, jer do tada radi moj dečko. Nemam posla, i ne razmišljam o zaposlenju, u Subotici baš i nema nekih mogućnosti, naročito zbog činjenice što ne znam srpski. Heklam kod kuće, poslednji put sam napravila bluzu po porudžbini.

Skoro svugde su stepenice, a graditelji nemaju nameru da naprave rampu. Na zadnjem delu zgrade smo o svom trošku napravili rampu, ali ni to nije rešenje. Često se zamislim šta bi se desilo ukoliko bih sama krenula u grad, dokle bih stigla. Skoro nigde, jer kod semafora, recimo, postoje izgrađeni delovi za ometene u pokretu, ali je te staze skoro nemoguće koristiti samostalno, jer su jako loše napravljene. Skoro sam sigurna da bih ispala iz kolica ako bih pokušala sama, toliko je beton nejednak. Gradom je skoro nemoguće proći ako si sam u kolicima.

Otišla bih ja i do prodavnice i drugde, da mogu. Ali pokažite mi prodavnicu u koju mogu da uđem. U velike hipermarkete mogu, ali do njih treba stići. Istovremeno su radnje sve manje, a kafići se grade sa stepenicama. Bila je lepa inicijativa da se izgrade staze kod semafora, ali se te staze ne mogu koristiti. Zamolila bih onoga ko ih je napravio da pokuša njima da prođe, i to sam u invalidskim kolicima. Uvideo bi da su suviše strme.

– Živiš sa dečkom koji nije ometen u pokretu. Kako ste se upoznali?

– Preko interneta. On je rodom iz Bačke Topole, u Subotici je pohađao višu tehničku školu kada smo se upoznali. Obećao je da će doći do mene, ali ja mu nisam verovala. Posle je šinobusom došao do Hajdukova, i tamo smo se sreli. Od tada je prošlo sedam godina, a već četvrtu godinu živimo zajedno.

– Nisi pomenula da si ikada osetila diskriminaciju. Kako se ljudi odnose prema ometenima u pokretu?

– Roditelji mog dečka su bolešljivi tako da je u njihovoj porodici bilo uobičajeno i prihvaćeno ako je neko malo sporiji. Naravno, bilo je i nekih koji su mislili da moj dečko zaslužuje bolju, ali on na sreću ne sluša druge. Nekad imam osećaj da su me njegovi roditelji više prihvatili nego moji.

Nikad se nisam osećala kao invalid; kod kuće se još nekako i krećem. Na javnim mestima imam češće taj osećaj. Danas je češći slučaj da ljudi u invalidskim kolicima idu na određene manifestacije i to ljudi pokušavaju da prihvate. Neki se prema osobama ometenim u pokretu odnose sa potpunim ignorisanjem; plaše se da me pogledaju jer strepe da će se inficirati, ili me ne gledaju jer strepe da će i njegovo dete imati slične tegobe. Naravno, postoji i druga kategorija ljudi koja stavlja znak jednakosti među invalide i mentalno ometene osobe. Ako neko sedi u invalidskim kolicima ne znači da je mentalno ometen. Kada sam završila osnovnu školu, išla sam u disko gde sam dobijala veoma različite impulse. U školi su me drugovi iz razreda prihvatili, moje stanje je bilo prirodno za one sa kojima sam zajedno odrasla. Često je i meni neobično što svi stoje, šetaju, a ja, sa svojih jedva 120 centimetara, pokušavam da opstanem među ostalima. Nikad nisam volela da me ljudi sažaljevaju, jer to nema nikakvog smisla. Pomozi mi, ako umeš i ako zatražim pomoć. Ako mi je potrebna pomoć, tražiću je i onda je dobro ako ima nekoga ko mi može pomoći. Naravno, imala sam i ja depresivne periode, a pošto nije bilo nikoga da me izvuče, morala sam sama da se izborim sa time. Sad se već osećam dobro, a i sigurno.

 

Magyar szo



KOMENTARI

OSTAVITE KOMENTAR

5 + = 7

IMPORTANT! To be able to proceed, you need to solve the following simple math (so we know that you are a human) :-)

What is 13 + 6 ?
Please leave these two fields as-is: